Podaci

Ime i prezime	Đuro Lovrić
Pozicija	Vezni red
Datum rođenja	23.08.1927.
Mjesto rođenja	Sarajevo
Datum smrti	20.02.1957.
Mjesto smrti	Sarajevo
Debi	Torpedo - Sloboda 5:0 (16.03.1947.)
Broj nastupa	119
Broj golova	38

Biografija

Životna priča Đure Lovrića, jedna je od najtužnijih priča u historiji FK Sarajevo. Đuro Lovrić je rođen 1927. godine u Sarajevu, a još kao dječak počeo je pratiti starijeg brata Franju na treninzima i utakmicama. Stariji Lovrić je 1940. godine, sa samo 17 godina postao standardni prvotimac sarajevskog SAŠK-a, a tri godine kasnije, njegovim stopama krenuo je i mlađi Lovrić, Đuro.

Sa samo 16 godina, 1943. godine, pristupio je juniorima sarajevskog Tomislava, kluba koji je svrgavanjem ustaške vladavine ugašen. Kada je u maju 1945. godine osnovano Omladinsko fiskulturno društvo Sloboda, braća Lovrić nisu mnogo razmišljali, te su obojica pristupili redovima u tom trenutku jedinog aktivnog kluba u gradu, te su narednih 18 mjeseci bili neizostavni dio ovog mladog kolektiva. Franjo, kao vođa ekipe, te Đuro, kao veliki potencijal, bili su oslonac Slobode sve do njene fuzije sa Udarnikom u Torpedo, kada se njihov fudbalski put kratko razdvaja. Naime, situaciju oko formiranja novog kluba iskoristio je prvoligaš Željezničar, koji je tog oktobra 1946. godine prigrlio u svoje redove najboljeg igrača Slobode, Franju Lovrića, dok je Đuro, skupa sa još dvojicom svojih vršnjaka, također velikih talenata, Lavom Mantulom i Nerćesom Novom, postao član novog kluba, Torpeda.

Iako je bio član kluba od prvog dana osnivanja, Lovrić je na svoj zvanični debi morao čekati do proljeća. Naime, u jednoj od posljednjih utakmica za Slobodu, prije fuzije, udario je jednog fudbalera banjalučkog Borca, zbog čega je suspendovan na četiri mjeseca. Lovrić je ipak imao pravo nastupa u prijateljskim utakmicama, pa je svoj prvi meč za Torpedo odigrao 21. novembra 1946. godine protiv Željezničara. Bio je to prvi duel ova dva sarajevska tima ikada, a Torpedo je savladao svog gradskog rivala sa ubjedljivih 4:0.

Od proljeća 1947. godine, Lovrić počinje igrati i prvenstvene utakmice, a nekoliko mjeseci kasnije, u Torpedo napokon dolazi i njegov stariji brat Franjo. Braća Lovrić, Franjo u napadu, a Đuro u odbrani, tako su ponovo postali nerazdvojni tandem koji ekipu Torpeda uvodi u Prvu saveznu ligu, nepunih godinu dana nakon osnivanja kluba.

Lovrić mlađi je bio klasični prototip univerzalca. Igrač koji je tokom narednih osam godina igrao na svim pozicijama u timu, ali bukvalno svim. Igrao je na obje bekovske i krilne pozicije, na svim pozicijama u half liniji, obje polutke, centarfora, a u prvenstvenoj utakmici protiv Partizana, u decembru 1952. godine je čak stajao i na golu. Naime, pet minuta prije kraja prvog poluvremena, golman Pejak je doživio povredu, a kako tadašnja pravila nisu dozvoljavala izmjene u toku utakmice, njegov dres sa brojem 1, na sebe ja navukao upravo Lovrić. Sarajevo je, iako sa igračem manje u polju, uspjelo tog dana ostati neporaženo u Beogradu, a Lovrić je još jednom pokazao da je spreman odgovoriti na svaku ulogu koja mu se dodijeli.

Upravo od te sezone, 1952/53. krenuo je meteorski uspon njegove karijere. Treneri su ga sve rjeđe koristili u odbrambenim zadacima, a sve češće je igrao na pozicijama polutke i centarfora. U naredne dvije sezone, svojim sjajnim partijama uspio je zasjeniti čak i najboljeg igrača ekipe, svog brata Franju i postati prvo ime Sarajeva. U sezonama 1952/53. i 1953/54. postigao je ukupno 26 golova na 49 zvaničnih utakmica, dostigavši svoju punu igračku zrelost. Nagrada za sjajne partije stigla je u proljeće 1954. godine, kada Lovrić dobija poziv najprije u "B", a potom i u "A" reprezentaciju Jugoslavije. Svoj prvi, a kasnije će se ispostaviti i jedini, poziv u najbolji državni tim dobio je u maju te godine, za prijateljsku utakmicu sa Engleskom. Iako tog dana u Beogradu nije dobio priliku za nastup, bilo je samo pitanje vremena kada će njegova fudbalska bajka dobiti i tu kockicu koja joj je nedostajala, najveće priznanje za jednog fudbalera, nastup u reprezentaciji.

Ipak, umjesto novog poziva, za Đuru je samo dva mjeseca kasnije stigla teška vijest. Zbog bolesti, doktori su tražili od njega da se prestane baviti fudbalom. Ispočetka ih je poslušao, šest mjeseci je bio izvan terena, a čim se osjećao malo bolje, stigao je na trening i stavio se na raspolaganje treneru Brozoviću.

U novembru 1954. godine na Grbavici je gostovao Dinamo, a publika je bila oduševljena kada je među jedanaestoricom domaćih fudbalera ugledala Đuku Lovrića, koji je nakon samo 100 sekundi igre doveo Sarajevo u vodstvo od 1:0. Sedam dana kasnije, Lovrić je nastupio još jednom, protiv Partizana, nakon čega se ponovo morao povući sa terena. Nova pauza je trajala do marta, a poslije prva tri proljetna kola, njegovo zdravstveno stanje se još jednom pogoršalo.

Lovrića su svi opisivali kao izuzetno srčanog igrača i beskompromisnog borca na terenu, za kojeg nije bilo izgubljene lopte. Takav je bio i izvan terena, jer kako drugačije opisati da je samo tri mjeseca kasnije, u junu 1955. godine, po treći put stisnuo zube i istrčao na teren. Ekipu Sarajeva su u samo tri dana čekala dva vezana gostovanja u Zagrebu, protiv Lokomotive i Zagreba. Pred put u Zagreb povrijedili su se Glavočević i Višnjevac, pa je Brozović bio primoran povesti sa sobom mladog Saliha Šehovića i Đuru Lovrića. Bile su to Đukine posljednje utakmice u dresu najdražeg kluba, a u pobjedi protiv Lokomotive od 2:1, stigao se i upisati u listu strijelaca.

Tako je, nažalost prerano, završena jedna prelijepa fudbalska bajka. U praktično najboljim fudbalskim godinama, sa samo 28, morao je završiti karijeru. Karijeru koja je godinama išla isključivo uzlaznom putanjom, karijeru koja je trebala biti krunisana reprezentativnim dresom. Fudbalski teren zamijenio je bolesničkom posteljom, a svoju najvažniju utakmicu izgubio je 20. februara 1957. godine, šest mjeseci prije svog 30. rođendana.