Sve do samog finiša sezone 1979/80. Sarajevo i Crvena zvezda su vodili bitku za titulu prvaka Jugoslavije. Dvije, po mnogima najbolje ekipe te sezone, predvođene dvojicom ponajboljih jugoslavenskih fudbalera, Safetom Sušićem i Vladimirom Petrovićem, smjenjivale su se na čelu tabele. I kada su kuglice na žrijebanju polufinalnih parova Kupa Maršala Tita, održanom 10. marta u Beogradu, spojile ova dva tima, mnogi su bili složni u najavi da će njihov međusobni meč na Koševu zapravo predstavljati finale prije finala i da će pobjednik ovog duela, bez obzira na to kako se završio drugi polufinalni meč između Dinama i Kikinde, na kraju osvojiti "Najdraži trofej".

Interesovanje za ovu utakmicu bilo je nevjerovatno, a većina starijih navijača FK Sarajevo, potvrdiće da nikada do tada staro Koševo nije bilo tako ispunjeno i da će tek duel sa HSV-om, koji se odigrao pola godine kasnije, uspjeti nadmašiti tu utakmicu. Preko 40.000 gledalaca do vrha je napunilo tribine koševskog stadiona. Pojedini su tvrdili da je na tribinama te večeri bilo i više od 45.000 ljudi, ali je kao zvanični podatak ostala činjenica da je za ovaj meč prodato nešto više od 37.000 ulaznica, od čega je prihodovano 3,25 miliona dinara, što je bio do tada rekordan prihod zabilježen na jednoj utakmici u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Računajući tadašnji kurs dinara u odnosu na američki dolar, može se reći da je prihod od prodatih ulaznica zapravo iznosio oko 67.000 dolara, odnosno, računajući inflaciju, te pretvarajući taj iznos u našu današnju valutu, blizu 450.000 KM. Ovu fantastičnu cifru, na kraju su, prema tada važećim propisima FSJ, podijelili klubovi, što znači da je i Sarajevu i Crvenoj zvezdi pripalo nešto više od 1,6 miliona dinara.

Predrag Pašić šutira na gol Zvezde

Duel dvije najbolje jugoslavenske ekipe, očekivano je ponudio tvrdu i neizvjesnu utakmicu. Izgledalo je kao da oba tima ne žele da se izlažu prevelikom riziku. Razlog je bio očit, ogroman ulog, obzirom da su i Sarajevo i Zvezda dugo čekali na plasman u finale Kupa. Bordo tim je prethodno samo jednom igrao u finalnom meču, bilo je to 13 godina ranije protiv Hajduka, dok su beogradski crveno-bijeli na finale čekali sedam godina. kada su također poraženi od Hajduka, a na trofej u Kupu čekali su zapravo još dvije godine duže.

Iako je utakmica bila prilično tvrda, posebno na sredini terena, Sarajevo je uglavnom diktiralo tempo, te je tokom regularnih 90 minuta igre stvorilo bolje prilike, koje su na kraju ipak ostale neiskorištene. Prvu priliku bordo tim je imao u 24. minuti. Faruk Hadžibegić je nakon prodora centrirao u kazneni prostor gostiju, gdje je poput ptice kroz zrak poletio Predrag Pašić, ali njegov atraktivan udarac glavom završio je tik iznad prečke gola Ljukovčana. Već u narednoj minuti uzvratili su i gosti, preko svog najboljeg igrača Petrovića, ali njegov udarac nije predstavljao veću opasnost za golmana Sarajeva, Slobodana Janjuša. Do odlaska na odmor, Sarajevo je imalo još dvije dobre prilike preko Pašića, ali je u oba navrata Ljukovčan izašao kao pobjednik, te je prvo poluvrijeme završeno bez pogodaka.

Ljukovčan interveniše ispred Hadžibegića i Sušića

Nastavak utakmice donio je još manje uzbuđenja. Kako je vrijeme odmicalo, tako je sve više izgledalo da će se ovaj meč završiti početnim rezultatom, a Sarajevo uprkos terenskoj inicijativi, ipak nije imalo dovoljno maštovitosti u samoj završnici da istu pretvori u toliko željeni pogodak. Gostujući trener Stanković je pojačao defanzivni blok Milovanovićem i Borovnicom, te je u drugih 45 minuta potpuno uspio neutralisati najbolji dvojac tima sa Koševa, Sušić - Pašić. Slično je postupio i njegov kolega sa druge strane, Fuad Muzurović, koji je umjesto ofanzivnih zadataka, koje je inače tokom te sezone postavljao pred Mehmeda Janjoša, odlučio da ga žrtvuje u defanzivi, te mu povjeri ulogu čuvanja Petrovića.

U takvom taktičkom nadmudrivanju je proteklo gotovo cijelo drugo poluvrijeme, pa je oko 40.000 gledalaca, među kojima je bila i veća grupa gostujućih navijača, odahnula kada je riječki sudija Matovinović označio kraj meča, što je značilo da će o putniku u finale odlučivati fudbalska lutrija, jedanaesterci.

Ljukovčan zaustavlja udarac Pašića u drugoj seriji

Nakon kraće pauze, pristupilo se izvođenju jedanaesteraca, a prvi su u seriji šutirali gosti. Loptu je na bijelu tačku namjesto Petrović i pogodio za 0:1. Uzvratio je potom Nijaz Ferhatović, koji je snažnim i preciznim udarcem matirao Ljukovčana za 1:1. Drugu seriju je pogotkom otvorio Đorđe Milovanović, nakon čega je stigao red na Predraga Pašića. Udarac krilnog napadača Sarajeva sa bijele tačke nije bio ni blizu slažan, kao onaj Ferhatovićev, te je golman Zvezde Ljukovčan uspio pročitati njegovu namjeru odbraniti penal.

Prednost stečenu u drugoj seriji, Zvezda je u narednoj dodatno uvećala. Najprije je Zdravko Borovnica matirao Janjuša za 1:3, a onda je Ljukovčan po drugi put rastužio prepuno Koševo. Kapiten i najbolji igrač Sarajeva, Safet Sušić je šutirao prilično slabo, pa je Ljukovčan uspio zaustaviti i njegov udarac, te tako dovesti svoj tim na prag plasmana u finale Kupa. Konačno, u četvrtoj seriji siguran sa penala bio je Nedeljko Milosavljević, čime je Zvezda stigla do nedotižnih 1:4, pa se preostala tri jedanaesterca nisu ni izvodila.

Sarajevo je tako propustilo priliku da se po drugi put u svojoj historiji nađe u finalu Kupa Maršala Tita, te se okrenulo prvenstvenim borbama, gdje je još uvijek, dvanaest kola prije kraja, bilo u utrci za šampionsku titulu, uz samo dva boda zaostatka za vodećom Crvenom zvezdom.

Izvještaj, sastave i jedanaest fotografija sa ove utakmice možete pogledati ovdje.