Početkom augusta 1980. godine, u glavnom gradu Bosne i Hercegovine gostovao je jedan od najuspješnijih klubova Istočne Njemačke, Magdeburg. Bila je to dobra međunarodna proba za oba tima uoči utakmica Kupa UEFA, ali već i stvar tradicije. Naime, nekoliko godina ranije, Sarajevo i Magdeburg su postali gradovi pobratimi, pa je tako Magdeburg prvi put gostovao bordo timu u augustu 1978. godine. U januaru naredne godine, Njemci su uzvratili gostoprimstvo Sarajevu, a ovo je bio njihov treći međusobni duel.
Sarajevo je te večeri slavilo rezultatom 4:3, a pažnju oko 10.000 prisutnih gledalaca privukao je mladić sa brojem 8, kojem je to bila prva utakmica za FK Sarajevo. Golobradi dječak, koji je samo tri mjeseca ranije napunio 18 godina, dijelio je te večeri milimetarski precizne lopte, odigrao sjajnu utakmicu, a oduševio je čak i kapitena i najboljeg jugoslavenskog fudbalera, Safeta Sušića. Zagonetni dječak sa brojem osam bio je Slaviša Vukičević.
Rođen je u Visokom, 1962. godine, a već od djetinjstva bio je talentovan za mnoge sportove. Sa 12 godina bio je reprezentativac BiH u gimnastici, potom zaigrao za pionire Rukometnog kluba Viteks, da bi se na kraju ipak opredijelio za fudbal. Već sa 17 godina je postao prvotimac visočke Bosne, a paralelno sa fudbalom, njegova velika ljubav bile su prirodne nauke, prije svega astronomija, matematika i fizika. I ko zna kako bi se njegova ljubav prema zvijezdama razvijala, da i sam nije postao zvijezda, ona fudbalska. Vukičevića je prvi primijetio direktor Sarajeva, Svetozar Vujović, na jednoj utakmici juniora Bosne i Sarajeva u Visokom, 1979. godine. Legendarnog Vuju, očarale su Slavišine igračke kvalitete, ali i sportsko ponašanje, pa je odmah nakon utakmice kontaktirao njegovog oca i dogovorio Slavišin dolazak na Koševo.
Slaviša Vukičević u duelu sa Felixom Magathom
Sarajevo - HSV 3:3 (1. oktobar 1980.)
Iako je imao samo 18 godina, Vukičević je odmah u prvoj sezoni postao standardni prvotimac bordo tima, te je narednih devet godina dres sa brojem 8 bio rezervisan isključivo za njega. Odlične igre u dresu Sarajeva, dovele su ga i do omladinske reprezentacije Jugoslavije za koju je upisao tri nastupa, a vrhunac njegove sportske karijere stigao je 1985. godine, kada sa Sarajevom osvaja titulu šampiona Jugoslavije. Mnogi smatraju da je upravo njegov gol bio ključni za osvajanje titule. Bilo je to 9. juna, kada je Sarajevo, pet kola prije kraja, gostovalo u Novom Sadu. Bordo tim je u meč ušao sa jednim bodom prednosti u odnosu na Hajduk, a kada je Ilić u drugoj minuti doveo Vojvodinu u vodstvo od 1:0, a Vujović desetak minuta kasnije pogodio mrežu Rijeke na Poljudu, Splićani su preuzeli lidersku poziciju. Rijeka je u 20. minuti izjednačila na Poljudu, petnaest minuta kasnije i Sarajevo u Novom Sadu, ali od trenutka kada je Aljoša Asanović u 38. minuti vratio prednost "bijelima", izgledalo je da će prvi put od novembra, Sarajevo ispustiti lidersku poziciju. Vrijeme je prolazilo, rezultat u Novom Sadu se nije mijenjao, dok je Hajduk na Poljudu nemilice punio mrežu Rijeke, a onda je u 83. minuti stigao odlučujući trenutak. Predrag Pašić je izveo skraćeni korner sa lijeve strane, a Slaviša Vukičević topovskim volej udarcem sa vrha šesnaesterca, razbio snove Splićana o preuzimanju prvog mjesta.
Janjoš, Vukičević, Merdanović i Musemić nakon trijumfa u Novom Sadu
Nakon osvajanja titule, šampionska ekipa Sarajeva se počela osipati, a Vukičević je počeo preuzimati lidersku ulogu u ekipi. Sa kapitenskom trakom na ruci, na Koševu je ostao sve do ljeta 1989. godine, kada dobija dozvolu za odlazak u inostranstvo, te karijeru nastavlja u francuskom Creteilu. Francuska je postala njegov novi dom, ali Slaviša nikada nije zaboravio odakle je. U najtežim, ratnim godinama, kada se tek stvarala fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine, Vukičević se redovno odazivao na pozive iz domovine i pri tome odigrao desetak humanitarnih utakmica u dresu sa ljiljanima, utkavši tako zauvijek svoje ime u temelje našeg nacionalnog tima.
