Foto: Nedim Runda

Fudbalsko proljeće 1982. godine u Jugoslaviji, bilo je obojeno dvjema bojama. Plavom bojom zagrebačkog Dinama, koji je pod vodstvom Miroslava Ćire Blaževića nezaustavljivo hitao ka svojoj četvrtoj šampionskoj tituli, prvoj nakon 24 godine čekanja, te bordo bojom FK Sarajevo, koje je na krilima povratnika iz JNA, Safeta Sušića, zaigralo kao preporođeno. Od ekipe koja je u jesenjem dijelu prvenstva bila u donjem dijelu tabele, u jednom trenutku čak i na posljednjem mjestu, Sarajevo je na proljeće postalo jedan od glavnih kandidata za izlazak na evropsku scenu i plasman u Kup UEFA. Kako se sezona približavala svom kraju, tako su navijači Sarajeva bili sve sretniji zbog odlične forme u kojoj se njihov tim nalazio, ali i sve tužniji, jer je bilo izgledno da se bliži trenutak rastanka sa kapitenom i apsolutnim ljubimcem navijača, Safetom Sušićem.

Sušić je, naime, skupa sa drugom vedetom domaćeg fudbala, Vladimirom Petrovićem iz Crvene zvezde, dobio načelni pristanak čelnih ljudi FSJ, da nakon Svjetskog prvenstva u Španiji napusti svoj klub i karijeru nastavi u inostranstvu, iako su obojica imali tek 27 godina, tj. bili godinu dana mlađi od uslovnih 28, koliko je po tadašnjim pravilima bilo potrebno za odlazak u druge zemlje.

Mnogi evropski klubovi krenuli su u lov na Sušića, gotovo svakog dana pojavljivao se novi klub koji je iskazivao interesovanje za dovođenje prve zvijezde jugoslavenske reprezentacije u svoje redove. Barcelona, Manchester City, Paris Saint-Germain, Juventus, Inter, Roma, Torino, bili su sami neki od klubova sa kojima se Sušić dovodio u vezu, a kako se bližio kraj mjeseca aprila, tako je postajalo sve izglednije da će kapiten bordo tima svoju karijeru nastaviti sa druge strane Jadranskog mora. Naime, posljednji dan aprila ujedno je označavao i kraj prijelaznog roka za italijanske klubove, kada je u pitanju dovođenje stranih fudbalera, pa su tako na utakmicu Sarajeva i Vojvodine doputovali predstavnici tri italijanska prvoligaša. Izvršni direktor milanskog Intera Sandro Mazzola, generalni direktor Torina Luciano Moggi i trener Rome Nils Liedholm, doputovali su u glavni grad Bosne i Hercegovine, sva trojica sa spremnim ugovorom i istom željom - potpisom Safeta Sušića na njemu.

Fudbaleri uoči početka utakmice sa Spasom Ristovskim i Mehom Rundom.
Stoje: Ristovski, Hadžibegić, Sušić, Janjuš, Lukić, Ferhatović, Pašić, Radeljaš i Vidović.
Čuče: Runda, Kapetanović, Teskeredžić i N. Merdanović

Susret sa Vojvodinom, Sarajevo je dočekalo sa nizom od pet uzastopnih pobjeda i na toliko željenom četvrtom mjestu koje je vodilo u Kup UEFA. Bordo tim je uoči posljednja dva kola bio u najboljoj poziciji za plasman u Evropu, obzirom da je na svom kontu imao jedan bod više Partizana, odnosno dva više od Željezničara i Budućnosti, te u ovom meču nije imao pravo na kiks, tim prije jer mu je samo četiri dana kasnije slijedio direktni okršaj sa beogradskim crno-bijelima u posljednjem kolu.

Uprkos kiši, koja je cijelog dana padala u Sarajevu, na tribinama koševskog stadiona okupilo se blizu 10.000 navijača koji su se u posljednjoj domaćoj utakmici u sezoni željeli oprostiti od svog ljubimca. Prije samog početka utakmice, upriličena je mala svečanost. Kapiten Sarajeva je od svog kluba dobio cvijeće, a poseban poklon pripremila su dva sarajevska ugostitelja i velika navijača Sarajeva, Meho Runda i vlasnik čuvene slastičarne Egipat, Spaso Ristovski, koji su za Sušića pripremili veliku tortu sa grbom FK Sarajevo na vrhu.

Prvo poluvrijeme utakmice sa Vojvodinom nije ponudilo previše uzbuđenja. Sarajevo je uglavnom imalo terensku inicijativu, ali težak teren i bunker gostiju iz Novog Sada, onemogućavali su fudbalere u bordo dresovima da ozbiljnije ugroze gol Ćirića, pa se na odmor otišlo bez golova.

Safet Sušić uoči početka utakmice sa Vojvodinom

U drugih 45 minuta, bordo tim je krenuo na sve ili ništa. Prilike pred golom gostiju su se redale jedna za drugom, ali je izvrsni golman Ćirić bio nesavladiva prepreka za napadače Sarajeva. Najbliže golu, domaći fudbaleri su bili u 66. minuti, kada jedan precizan udarac Sušića zaustavlja stativa Ćirićevog gola. I kako se bližio kraj utakmice, nervoza na Koševu je sve više rasla, a pogotovo kada je u 71. minuti stigla vijest iz Titograda, da je Željezničar poveo protiv Budućnosti, golom Nikole Nikića. Obzirom da su plavi sa Grbavice imali znatno bolju gol-razliku od Sarajeva, eventualni remi sa Vojvodinom bi značio da bordo timu u posljednjem kolu protiv Partizana u gostima odgovara isključivo trijumf.

A onda, jedanaest minuta prije kraja, na scenu je stupio kapiten Sušić koji postiže prelijep pogodak, za erupciju oduševljenja na tribinama. Sarajevo je stiglo do zlata vrijedne pobjede, te se kolo prije kraja učvrstilo na četvrtom mjestu sa dva boda prednosti u odnosu na Željezničar i Partizan, što je značilo da će mu za plasman u Evropu biti dovoljan i remi na stadionu JNA. Upravo takav scenarij se i dogodio četiri dana kasnije, kada je Sarajevo uspjelo ostati neporaženo u Beogradu, te je baš za taj jedan bod ostalo ispred svog gradskog rivala i po drugi put u samo tri sezone ostvarilo plasman u najmasovnije evropsko takmičenje.

Duel sa Vojvodinom, za Sušića na kraju ipak nije predstavljao oproštaj od bordo dresa, obzirom da su tri mjeseca kasnije, čelni ljudi FSJ odbili dati dozvolu Papetu i Pižonu za odlazak u inostranstvo, pa je konačni oproštaj od Sušića prolongiran za još šest mjeseci. Također, zbog zavrzlama oko potpisivanja predugovora sa Torinom, a potom i ugovora sa Interom, italijanski fudbalski savez je izrekao zabranu Sušićevog dolaska u Seriju A, pa je tako umjesto na Apeninima, kapiten Sarajeva karijeru nastavio u gradu svjetlosti, potpisavši u julu iste godine ugovor sa PSG-om, u čije je redove zvanično prešao u januaru naredne godine.

Izvještaj, sastave i fotografije sa ove utakmice možete pogledati ovdje.