Izvještaj

Protivnik Sarajeva u finalu je bila ekipa Širokog Brijega, a prema tada važećim pravilima NSBiH, koja su nalagala da se u slučaju kada je jedan od finalista iz glavnog grada druga utakmica mora igrati na Olimpijskom stadionu Koševo, bilo je jasno da će se prvi meč igrati na Pecari. Sarajevo je uoči ovog meča ostalo bez dvojice standardnih prvotimaca, obzirom da se Muharemović povrijedio na posljednjem treningu, dok je golman Dragović napadnut na ulici nekoliko dana uoči finala, pa je njegovo mjesto među stativama zauzeo Muhamed Alaim.

Sarajevo je meč na Pecari otvorilo idealno. Igrao se deseti minut susreta, Damir Hadžić je sa lijeve strane loptu ubacio u šesnaesterac, najviši u skoku je bio Alen Avdić koji je samo spustio loptu do Emira Obuće, a ovaj preciznim udarcem sa desetak metara pogađa mrežu Melhera za veliko slavlje oko 200 navijača Sarajeva. Vodeći gol Sarajeva je potpuno uzdrmao domaće, koji se do kraja prvog poluvremena nisu uspjeli vratiti u igru, a Sarajevo je moglo i povećati prednost sredinom prvog poluvremena, kada Pelakov šut iz slobodnog udarca, Melher krajnjim naporom odbija u korner.

U drugom poluvremenu, Širokobriježani su krenuli ofanzivnije, a prilike za izjednačenje su propustili Lajtman i Medvid. Pelak i Avdić su s druge strane propustili šansu da povećaju prednost, a u oba slučaja su odbrambeni igrači Širokog uklizavanjem u posljednji momenat spriječili najgore po svoj tim.

Do kraja susreta Široki je imao inicijativu, ali je Sarajevo sačuvalo vrijednu prednost uoči revanša na svom stadionu.