Nakon tri vezana finala u periodu od 1997. do 1999. godine, uslijedilo je šokantno ispadanje od niželigaša Travnika, na startu takmičenja za Kup, a potom i nova dva vezana finala, u sezonama 2000/01. i 2001/02.

Sezona 2000/01. bila je po mnogočemu specifična za bh. fudbal. Nakon dva održana doigravanja za prvaka, prvi put je te sezone startala Premijer liga BiH, koja se igrala na teritoriji cijele Federacije BiH. To nije bila jedina novost, jer su se nakon odigranih utakmica osmine finala Kupa BiH, prvi put jednom takmičenju pod okriljem NSBiH pridružili i timovi iz manjeg entiteta. Četiri polufinalista Kupa RS, tako su se našla u pretkolu četvrtfinala Kupa BiH, gdje je voljom žrijeba odlučeno koja četiri pobjednika osmine finala Kupa BiH će ići direktno u četvrtfinale, a koja četiri će odmjeriti snage sa timovima iz FSRS. Voljom žrijeba odlučeno je da se Sarajevo u pretkolu četvrtfinala sastane sa Kozarom. Prethodno je Sarajevo eliminisalo Brotnjo i Zrinjski, a potom je u prvom poslijeratnom duelu sa jednim timom iz manjeg entiteta bilo uspješnije sa ukupnih 1:0 u dva susreta. Na putu do finala, bordo tim je još eliminisao Kiseljak i Posušje i na taj način zakazao svoje četvrto finale Kupa BiH.

Protivnik Sarajevu bila je ekipa gradskog rivala, Željezničar. Plavi sa Grbavice su u netom završenoj sezoni postali šampioni Bosne i Hercegovine, pa su u duelu sa gradskim rivalom vidjeli odličnu priliku da dođu do svoje prve duple krune. Sarajevo, s druge strane, nakon razočarenja i ispuštene šampionske titule, željelo se odužiti svojim navijačima osvajanjem barem jednog trofeja. Susret je mnogo bolje počeo po bordo tim, koji je golom Senada Repuha stigao do vodstva od 1:0, već nakon 20 minuta igre. Željezničar je pred sami odlazak na odmor izjednačio rezultat, da bi nakon deset minuta igre brzonogi Edin Šaranović vratio prednost Sarajevu. Činilo se tada da je bordo tim bliže trijumfu i trofeju, ali je Željezničar samo pet minuta kasnije novim golom Harisa Alihodžića došao do izjednačenja, a potom preko Muharemovića i do preokreta i trofeja.

Naredna sezona donijela je reprizu ovog finala, a gotovo da su i okolnosti bile jednake kao i tada. Željezničar je također osvojio titulu prvaka, a Sarajevo tražilo spas sezone u ovom meču, s tim što ga je ovog puta i pronašlo. Na putu do finala, bordo tim je bio perfektan. Prvo je službenim rezultatom eliminisana Sloboda iz Bosanskog Novog, potom su redom padali Troglav, Brotnjo i Čelik. Sarajevo je tako bez poraza, ali i primljenog gola stiglo do svog petog finala u posljednjih šest godina, a ukupno trećeg protiv gradskog rivala sa Grbavice.

Finale Kupa 2002. godine
Muhidin Zukić postiže pogodak za 1:0

Motiv fudbalera Sarajeva da se osvete za prošlogodišnji neuspjeh, ali i da spriječe komšije da dođu do druge uzastopne duple krune, bio je očit od samog starta utakmice. Sarajevo je igralo mnogo bolje, agresivnije i sa većom željom za pobjedom, pa je nakon samo deset minuta utakmice Muhidin Zukić pogodio za 1:0. Rezultat se nije mijenjao sve do samog kraja utakmice, a onda je uslijedila jedna od najuzbudljivijih završnica ikada. Prvo je Almir Gredić u 91. minuti pogodio za 1:1 i veliko slavlje navijača na južnoj tribini. Činilo se tada da će utakmica otići u produžetke, ali je to spriječio Adnan Osmanhodžić, koji u četvrtoj minuti sudijske nadoknade pogađa za 2:1. Slavlje sa južne tribine, preselilo se na sjevernu, a Sarajevo je stiglo do svog trećeg trijumfa u Kupu BiH.


U naredne dvije sezone prekinut je uspješan niz bordo tima. Prvo je uslijedila eliminacija od Žepča u četvrtfinalu, a potom i senzacionalno ispadanje od Drinovaca na startu takmičenja za Kup u sezoni 2003/04. Priliku da potvrdi epitet najuspješnijeg tima u Kupu BiH, Sarajevo je ponovo dobilo u proljeće 2005. godine, kada je stiglo do novog finala.

Bila je to izuzetno turbulentna sezona, praćena lošim rezultatima u prvenstvu, smjenama trenera, ali i uprava kluba, pa se trofej u Kupu činio kao idealan završetak jedne takve godine. Sarajevo je svoj put do šestog finala Kupa BiH počelo eliminacijom komšijskog Famosa, a potom su redom padali banjalučki Borac, Orašje i Slavija. Protivnik u finalu bio je tim Širokog Brijega.

Tadašnja pravila NSBiH nalagala su odigravanje dvije finalne utakmice, u slučajevima kada samo jedan finalista dolazi iz glavnog grada, pa je tako Sarajevo prvi finalni meč igralo na Pecari. Stadion na kojem bordo tim tradicionalno nije bilježio dobre rezultate, ovog puta je ipak bio sretan za izabranike Husrefa Musemića koji su pogotkom Emira Obuće u ranoj fazi meča stigli do prednosti uoči revanša na Koševu.


Šest dana kasnije, na rasporedu je bio revanš meč, a Sarajevo je u prekrasnoj atmosferi uspjelo sačuvati prednost sa Pecare. Iako se činilo da će bordo tim bez problema stići do trijumfa, pogotovo nakon što je Emir Obuća novim golom u 42. minuti doveo Sarajevo u vodstvo od 1:0, završnica utakmice ipak je donijela uzbuđenja. Široki Brijeg je golom Juričića u 66. minuti stigao do izjednačenja, te ih je u tom trenutku od trofeja dijelio još samo jedan pogodak, do kojeg nisu došli, pa se Sarajevo tako, rekordni, četvrti put okitilo trofejom Kupa BiH.

Ekipa Sarajeva tokom intoniranja državne himne

U posljednjem, četvrtom dijelu serijala, donosimo vam priču o četiri finala iz perioda od 2014. do 2021. godine, u kojima je Sarajevo ostvarilo ukupno tri trijumfa.